ARHIV NOVIC & FILMOV

Povratak ratnika

29. 10. 2009

Prošlo je gotovo godinu dana i Faca se vratio na mjesto »zločina«, da još jednom uvjeri one sa zapada, da za njega nema granice. Skočio bi on i sa „spejs šatla“ ako bi zato postojala mogućnost.
No kako smo mi asocijacija, koja više brine za ronjenje, o skydivingu nećemo puno, osim možda o tome, da prva prva žena ruši rekorde i uzima primat kolegicama i tjera ih u sve veći očaj.
Kako je Faca prošle godine na pola ilegalno posjetio majku Europu i prošao relativno nezapažen, ove godine ušao je na glavnu kapiju. Tako je posjetio stožer Saveza paraplegičara Slovenije i Institut za rehabilitaciju Republike Slovenije – skraćeno The Soći Institute.
Posjeta Saveza paraplegičara Slovenije bila je odlična, jer je tom prilikom oduševio njegovu potpredsjednicu Barbaru, da i ona skoči u tandemu. Vijest, da će da skače iz ispravnog aviona padobranom, oduševila je „opoziciju“ ali se kasnije pokazalo, da je veselje bilo preuranjeno, jer je Barbara vlasnik novog rekorda i to ne sa brda, nego sa neba!
Ostale aktivnosti Face prilikom posjete „dežele“ bile su intenzivne, pa smo jedva uhvatili termin, da ga obučemo u ronilačko odijelo i bacimo u bazen. Plan, da se potopimo u more, prekrižio je dekubitus i loše more.
Sportski centar Ruše je bez velikih problema dozvolio upotrebu malog olimpijskog bazena i ekipa IAHD Adriatica, iz koje je ispao „voljeni vođa“, odvela je Facu u kasne popodnevne sate u dubine na pritisak 1,2 bara. Plan, da ga se povede na 1,5 bara u „Pristanište Maribor“ propao je, jer nismo na vrijeme kontaktirali g. Zamašeka i prethodno poslali neki poklon za njega i osoblje kupališta, na primjer invalidska kolica, pelenu sa znakom Mares, kateter ili nešto slično, kako to rade kolege, koji mogu roniti kod njega ili ga pak sa cijelom familijom voditi na more.
No kako smo navikli na skromnost, preselili smo kod ljudi, koji razumiju penzionere i loše pokretljive. Danke her Rezman.
Faca je pokazao, da nije džabe Fejs. Opremio se sam i zaronio sa plavušom, što mu je bio i najveći cilj, kako sam kaže. Da je praznio masku i regulirao plovnost, za nas nije bilo iznenađenje. Faca je naime ronio i prije kobnog skoka, pa kako nije invalid nego samo paraplegičar, on je napravio vježbe bolje od ikoga do sada. Da nismo znali, da VMA nema bazen, mi bi pomislili, da je trenirao u lavabou. Čovjek zna i umije i da ga sreća više služi (da ima opremu, sredstva i sva sranja, koja treba imati za te interesne djelatnosti), on bi već sada mogao, da roni bilogdje sa bilo kim.
Faca je zbog oštećenja sluha vjerojatno prečuo preporuku „Soći instituta“, da ne ide u bazen, pa je tako ronio u vodi od 28 stepeni više od sat i pol vremena sa nepotpunim odjelom, sa ranom – dekubitusom na stražnjici (koji je dobio, jer mu je njegov Roho već kod dolaska umro, a ponos mu nije dao, da nekog moli) i nećete vjerovati, preživio. Ta ga priča svrstava u grupu medicinskih fenomena, za koje naučnici „Soćija“ još uvijek nemaju objašnjenje ali su po našim informacijama veoma blizu. Naime još uvijek kod njih nije dozvoljeno snimanje i slikanje, pa smo na osnovu toga pretpostavili, da su jako blizu uspjeha, da riješe misteriju zvanu „Zašto voda ugrožava život loše pokretljivim“.
Da je Faca ratnik, dokazao je svojim djelima i da zaslužuje, da mu se napokon osmjehne sreća više nego svima koji plaču zbog „dependent livinga“ ne treba spominjati.
Iako su uvjeti za salonske ronioce invalide u Europi optimalni, još uvijek svakog treba moliti, da počne roniti i sve mu donijeti do guzice (svaka čast nekolicini). Suprotna je priča izvan Evrope počevši od Hrvatske preko Bosne do Srbije, gdje se ljudi bore na sve načine, da zarone pa makar to bilo jednom u godinu dana, pa makar samo u za njih toplu vodu bazena, kojeg kod njih nema. Pa ipak ti ljudi imaju više srca od zvijezda na karbon biciklima, koja se kurče na različitim mjestima.
U IAHD Adriaticu smo ovom prilikom okrenuli novi list, jer smo matorog vođu zamijenili plavokosom mladošću i shvatili, da budućnost pripada mladima. Time se obećava i novi pristup u bliskoj budućnosti, koji će se odraziti novim sloganom: „Ako mi pripada vozačka dozvola, još ne znači da mi pripada i ronilačka iskaznica.“
U sledečoj sezoni ćemo se zato potruditi, da Faca postane dio ekipe i da konačno zaroni i u more. Time ćemo ostvariti cilj da i pod vodom opet povezemo izgubljeno pleme, koje je nekada živjelo u jadranskoj regiji.
Ovaj zapis je nastao na osnovu stenografskog raporta jedne plavuše i foto video dokumentacije snimljene u Rušama autora Pantonija i Soko Skoka.
Na kraju želimo zahvaliti svima koji su omogućili ronjenje Face, pa da ne bude uvrjede idemo abecednim redom:
(Danke je na evropskom, da i kolege iz europe znaju, kome zahvaljujemo)
Danke Športni park Ruše,
Danke gradonačelniku Ruša g. Rezmanu,
Danke osoblju kupališta,
Danke A2S,
Danke „Ljudskom vozilu VW“,
Danke Hotel Zvon,
Danke Pohorska kavarna,
Danke Pantonije,
Danke Alenka,
Danke Soko Skoko,
Danke Angelina & Roman,
Danke Suunto,
Danke A.P.Valves,
Danke Apeks,
Danke J.F.
Danke Haupt schwester Andrea,
Danke „Voljenom vođi“ sto nam vjeruje da mi to možemo!
Nein Danke Soći,
Nein Danke Čepić,
Nein Danke Pristan!